Jesmo li tjeskobna generacija?

MENTALNO ZDRAVLJE MLADIH DANAS

Svakodnevna doza anksioznosti, tjeskobe, stresa… Dijagnosticirani mentalni poremećaji, mladi se bore s vlastitim umom, osjećaju se kao da ih nitko ne razumije, utapaju se u uznemirujućim mislima… Može li se taj problem riješiti, što je njegov uzrok i kako društvo pomaže (ili odmaže)?

Piše: Ricarda Krezo

Sve je više i više mentalno nestabilnih i oboljelih mladih ljudi. Koji je razlog tome? Općeniti porast u statistici ili stvaranje svijesti da mentalni poremećaji postoje i veća je potreba ljudi da se obrate za pomoć?

Mislite da je riječ o generaciji Z, je li tako? U posljednjih nekoliko godina slušamo o mentalnim problemima, porastu depresije i anksioznih poremećaja kod mladih te manjku psihijatara i psihoterapeuta. O problemu se tek od nedavno širi svijest pa se čini kao da su mentalni poremećaji nastali u 21. stoljeću i pripadnike generacije Z nerijetko se opisuje kao anksiozne, nesigurne ili tjeskobne. Mediji prenose članke koji opisuju simptome raznih poremećaja, po društvenim mrežama kruže videi u kojima se komentira mentalno zdravlje te iskustva većinom mladih ljudi. Upravo zbog širenja svijesti o mentalnom zdravlju i poremećajima, detaljno se analiziraju i najblaži simptomi.

Tjeskobna generacija je svaka generacija

Ali istina je ta da generacija Z nije prva koja pokazuje izražene simptome mentalnih poremećaja. Naravno, nikada do sada nije bilo toliko obrazovanih ljudi u području čiji je posao pomoći ljudima koji je trebaju, kao ni ljudi koji shvaćaju da je mentalno zdravlje bitno kao i fizičko. Dugo je, čak i u zapadnjačkim društvima postojala stigma o mentalnim poremećajima. Bile su uvriježene mnoge predrasude, nije se pridavala pažnja konceptu mentalnog zdravlja te je bilo sramotno imati poremećaje ili potražiti liječničku pomoć. No opis „tjeskobna generacija“ možemo pridružiti svakoj generaciji. Mentalni poremećaji nisu nedavno nastali, naše bake, prabake, njihovi pradjedovi – bilo tko od njih možda je imao mentalni poremećaj. Predrasude i sram ugrozile su mnoge generacije i zaustavile ih da govore o problemu, traženju pomoći i izlječenju.

Zašto se osjećamo loše?

Genetska predispozicija, traumatska iskustva, socioekonomski status, okruženje te kronični stres samo su neki od uzroka mentalnih poremećaja. Naše društvo uzrok je većini. Jako puno ljudi koji osjete simptome, odbija se liječiti ili ih ne prepoznaje na ispravan način. Svojim ponašanjem mogu ugroziti bližnje te im potencijalno stvoriti okruženje u kojem se ne osjećaju sigurno te tako i bližnji mogu lako razviti neki od poremećaja. Ciklus se ponavlja dok ga ne prekine osoba koja potraži pomoć. Osim toga, neznanje o mentalnim poremećajima može dovesti do toga da osoba ima ozbiljne simptome, no ne zna ih prepoznati i stoga ne potraži pomoć. Već su nam svima dobro poznati oblici depresije ili anksioznog poremećaja, ali u trenutku kada se spomenu opsesivno-kompulzivni poremećaj, granični poremećaj osobnosti, bipolarni poremećaj ili poremećaj u prehrani, puno ljudi ne može definirati što su ili navesti simptome. Ako i pokušaju, nerijetko se dogodi da zapravo ne znaju kako određena bolest izgleda. Mentalni poremećaji predodređeni genima također su zanemareni. Roditelji možda i primijete da nešto nije u redu, no u stanju poricanja ponekad nažalost odmognu vlastitom djetetu. Mediji koji često prenose uznemirujuć sadržaj i društvene mreže preplavljene toksičnim idealima i vrijednostima potenciraju mentalne poremećaje kod mladih.

Kako pomoći?

Širenjem svijesti o mentalnom zdravlju razbija se stigma koja je naštetila ogromnom broju ljudi. Nastavljanjem educiranja ljudi o tako bitnoj temi i pružanjem podrške onima koji pate od poremećaja itekako će se početi rješavati ovaj globalni problem. Uvođenje edukacija o mentalnom zdravlju u škole i provođenje radionica donijelo bi važno znanje djeci u razvoju te se poslala poruka da nisu sami. Draga osoba mi je jednom rekla da je odlazak psihologu dio osobne higijene. Tako pomažemo sebi, ali i ljudima oko nas. Odlazak svake osobe na razgovor sa stručnom osobom bar jednom godišnje osigurao bi raniju dijagnostiku poremećaja i veću šansu u izlječenju, a može koristiti i kao koristan poticaj za samosagledavanje zdravoj osobi.

Dosta je neznanja

Društvo je danas podijeljeno u dvije skupine. One koji razumiju važnost mentalnog zdravlja i bore se za širenje svijesti o tome te na ljude koji misle da je posjećivanje psihologa ili psihijatra sramota i smatraju da se o tome ne bi trebalo pričati. Svaka osoba koja nas dobronamjerno uputi na razgovor stručnoj osobi i svaka osoba koja glasno tvrdi istinu pomaže našem društvu. Ono što ne pomaže je neznanje. Malo se zna o „manje poznatim“ poremećajima. Opsesivno-kompulzivni poremećaj ljudima izgleda kao poremećaj koji osobu tjera da poravna bojice, opere ruke i očisti kuću. Na internetu možemo pronaći mnoge videe u kojima se kreatori sadržaja šale kako imaju OKP jer su organizirali ormar. Osim toga što se tako dezinformira ljude o mentalnom poremećaju, umanjuje se muka kroz koju osoba s tim problemom prolazi. Konstantno analiziranje svake misli, uvjerenost da si najgroznija osoba na svijetu, stanje krivnje i srama, povlačenje, ne znaš tko si, stalno pereš ruke, ne smiješ dotaknuti ono što je netko dotaknuo prije tebe… Objasniti simptome je teško, ljudi misle da je to samo pretjerano analiziranje misli. U trenutku kada će se više i točnije u javnosti znati i o tim poremećajima, ljudi će biti ohrabreni liječiti se.

Nisi sam/a! Sve će biti dobro!

Generacija Z nije ni prva ni posljednja generacija koja će osjetiti simptome mentalnih poremećaja, ali svakako može biti generacija koja će se boriti u širenju svijesti, rušenju i najmanje stigme te educiranju i starijih i mlađih. Potražiti pomoć nije sramota. Sramota je osuđivati drugačije od sebe i obeshrabrivati ljude kojima je teško. Mentalno zdravlje je jednako bitno kao i fizičko. Briga o mentalnom zdravlju jednako je bitna kao i o fizičkom.

Usudimo se stoga pričati o mentalnom zdravlju čak i ako nam je neugodno! Usudimo se primijetiti da netko nije dobro i pitati ga barem „kako si“. Usudimo se priznati da smo loše i zatražiti razumijevanje! Već će to učiniti razliku.

*Rad je, pod mentorstvom Ane Bedek, prof., odabran za županijsku razinu smotre LiDraNo u kategoriji novinarskog stvaralaštva.

*izvor naslovne fotografije: Canva.com

*izvori fotografija u tekstu: Pixabay.com i Canva.com