Revolucija u pokretu, obitelj u središtu

Jedna bitka za drugom: revolucija bez pobjednika

Jedna bitka za drugom, akcijski je triler koji zapravo ne prikazuje borbu. Unatoč tome, osjećaj neprekidne akcije prisutan je od samog početka. Ono što film posebno izdvaja je to što revolucionari nisu slobodni, bore se za slobodu, ali su zaglavili u ciklusima, pravilima i strahovima. Film tjera gledatelja na razmišljanje o tome što sloboda znači i tko je dobiva. To se gledatelju više ureže u sjećanje nego bilo koja velika bitka ili blještava scena.

Filmovi redatelja Paula Thomasa Andersona bave se iskustvom koje pružaju više nego samo pričom ili prepoznatljivim stilom. Njegovi filmovi grade svjetove u kojima se gledatelj može izgubiti u nizu prizora koji su uvijek živi i zanimljivi. Andersenova se filmografija tijekom godina mijenjala, od ranijih ambicioznih radova poput Magnolija i Pijani od ljubavi do razdoblja filmova o kultovima i kapitalizmu koji su oblikovali Ameriku, a i ostatak svijeta, poput Bit će krvi i Master. U novijim ostvarenjima, Fantomska nit i Licorice Pizza, redatelj se sve više okreće odnosima ljudi. Anderson se u filmu Jedna bitka za drugom predstavlja u sirovijem, manje profinjenom izdanju, primjenjujući svoj autorski pristup vrlo modernom i nasilnom trileru. Rezultat je film nevjerojatne pokretačke snage, koji se neprestano giba naprijed i tek ponekad popušta. Dosljedno je uvjerljiv, duhovit, mračan i intrigantan. Jedna bitka za drugom, djelo je ansambla, iako Leonardo DiCaprio nominalno nosi glavnu ulogu. Postoje razni likovi i niti radnje, isprepletene u prekrasnu filmsku tapiseriju. Andersonovi filmovi uvijek su posebni, a Jedna bitka za drugom pokazuje njegov talent u dosad najvećem razmjeru.

DiCaprijev glavni lik Bob Ferguson, kontradiktoran je svojemu naraštaju koji je vjerovao da može promijeniti svijet, ali sada ostaje zarobljen u prošlosti i strahu. Njegov miran život s kćeri prekida pukovnik Lockjaw, koji simbolizira autoritarnu brutalnost. Sukob između njih nije samo fizički, nego i ideološki: treba li se boriti ili se pomiriti s onim što ne možeš promijeniti? Sean Penn je u ulozi Lockjawa izvrstan, njegov lik pokazuje kako autoritarizam stalno mora dokazivati moć i kontrolu, čak i kada je slab iznutra. Lockjaw postaje simbol svih sustava moći koji ne nestaju, nego se samo obnavljaju u novim oblicima.

U središtu filma nalaze se dvije tematske cjeline: obiteljska i politička. Ona obiteljska, usmjerena na odnos oca i kćeri, odražava zreliju fazu Andersonova stvaralaštva. DiCaprijev lik nije heroj u klasičnom smislu. Tragajući za svojom kćeri, bivšom revolucionarkom uhvaćenom u igri sustizanja prošlih ideala, saznajemo da je Bob nesposoban i često beskoristan, ali njegova ljubav prema kćeri ostaje neporeciva. Film pritom nudi jednostavnu, ali snažnu ideju da iako roditelji ne mogu zauvijek štititi svoju djecu, moraju učiniti sve da ih pripreme za svijet. Ta suzdržana sentimentalnost daje filmu emocionalnu dubinu.

Politički sloj filma smješten je u brutalnu alternativnu suvremenost u kojoj se ljevičarske revolucionarne skupine sukobljavaju s američkom državnom moći i otvorenom bijelom nadmoći. Anderson ne prikazuje romantičnost revolucije. Naprotiv, prikazuje je kao ciklus koji se ponavlja i redovito propada pod težinom vlastite povijesti i moći sustava protiv kojeg se bori. Film sugerira da su neuspjesi prethodnih generacija teret onima koji dolaze poslije. Nasuprot njemu stoje bijeli supremacisti, prikazani kao isprazni i destruktivni likovi, čija se potreba za moći skriva iza lažnih predodžbi autoriteta. Film tako postaje priča o dvjema vrstama gubitnika: onima koji brinu i onima koje sustav štiti unatoč njihovoj moralnoj praznini. Riječ je o sofisticiranom filmu o grubom svijetu, strastvenom, uzvišenom i punom borbe. Revolucija pripada mladima, onima koji mogu trčati i nastaviti trčati. Anderson stvara alternativnu suvremenu stvarnost jednako uvjerljivu kao i njegove povijesne priče, svijet stalnih ciklusa revolucije koji prerastaju riječi i prelaze u otvoreni sukob. Iako film pokazuje cinizam prema neuspjelim ciklusima revolucije, istodobno ističe brigu kao vrlinu. Povjerenje može spasiti život, a tihi aktivizam lika Benicija del Tora, ukorijenjen u zajednici, djeluje snažnije od bilo kakvog velikog čina.

U konačnici, Jedna bitka za drugom jedan je od najsnažnijih filmova posljednjih godina. Precizno režiran, savršeno montiran i neprestano u pokretu, film spaja osobne odnose s generacijskom borbom protiv ugnjetavanja. To je djelo s vizijom i srcem, strastveno i uzbudljivo, koje gledatelju ubrzava puls i ostaje u mislima dugo nakon završetka. Film ne završava pobjedom ili porazom revolucije, nego pokazuje da čak i iskrena borba ne može odmah promijeniti sustav. Ipak, to ne znači da treba odustati. Film poručuje da se i dalje treba boriti, govoriti i ne šutjeti, čak i kada je svijet težak i nepravedan. Paul Thomas Anderson ovim filmom potvrđuje status jednog od najvećih suvremenih redatelja, stvarajući iskustvo koje nadilazi žanr i ostavlja dubok emocionalni trag, te, svakako, zaslužuje ovogodišnjeg Oskara.

Laura Pintar, 2. B

*Rad je, pod mentorstvom mr. sc. Jasne Košćak, prof., odabran za županijsku razinu smotre LiDraNo u kategoriji novinarskog stvaralaštva.