In memoriam: Neven Berberović
- prije 2 dana
- 2 min čitanja
Pišu: Iskra Paulik Beganović i Nola Šesnić
Ove godine u prvom mjesecu naša je škola izgubila jednog od svojih najomiljenijih profesora, Nevena Berberovića. Kao profesor bio je iznimno zabavan i uvijek spreman za šalu, pa i na svoj račun, iako se na satu uvijek i radilo. Njegova bivša učenica, profesorica Rea Blagajac, još se uvijek sjeća učenja deklinacije ipsi/imacke u prvom razredu. Bio je poseban po svom načinu rada, ali i samom svojom pojavom. Volio je svoj posao, svoje učenike i sjećao ih se i nakon što bi napustili školu. Imao je puno hobija, bio je glazbenik, umjetnik i skejtbordaš, a zanimalo ga je sve pa tako i što zanima njegove učenike. Dosta se isticao od drugih profesora, pogotovo širinom interesa. S njime se moglo razgovarati o svemu i zanimala ga je svaka tema. Profesor je cijenio rad i iskrenost, no ništa manje od dobrog humora. Bio je zabavan i u učionici i izvan nje, a najviše su ga nasmijavale intelektualne šale i reakcije učenika na njih. Bilo mu je stalo do njegovih učenika i kolega i znao je svima poboljšati dan. Zato, neka ga Škola zapamti kao osobu koja je puno sebe dala učenicima i radu. Kao osobu koja je uvijek bila otvorena, nasmijana i puna životnih mudrosti. I neka ga se pamti prema ljubavi koju je imao za ovu školu, svoj jezik i svoje učenike.
Sjećanje profesorice Ane Bedek
Profesora i kolegu Nevena Berberovića upoznala sam 1997. u XVI. gimnaziji, kad je u crnoj košulji i levisicama ušao u naš 1. A razred i uz osmijeh rekao da ćemo svi imati jedinicu iz latinskog. Već nakon nekoliko minuta bilo je jasno da će ostati upamćen, ne po strogoći nego po karizmi, humoru i ljubavi prema poučavanju. Iako je bio zahtjevan, učenici su ga obožavali, a jedinice je dijelio gotovo uz ispriku. Ostao mi je u sjećanju i po završnoj četvorki koju sam mu “oprostila” s razlogom.
Ponovno smo se povezali 2008. kada sam počela raditi u školi, ovaj put kao kolege. Zbornica je zamijenila učionicu, ali njegov šeretski humor, “bad boy” osmijeh te crna košulja i levisice ostali su isti. Uvijek je znao razvedriti dan, zadirkivati me zbog papira i “bad hair dayja”, ali i pružiti podršku kad je trebalo. Iza vedre strane skrivala se i njegova osjetljivost te teža životna iskustva o kojima nije govorio pred učenicima.
Bio je omiljen među učenicima i kolegama, predano je radio, ali bez autoritarnosti. S lakoćom je poticao ljubav prema latinskom i razgovorima o životu, umjetnosti i ljudima. Posebno ćemo pamtiti zajednička druženja, kave i smijeh u povjerenstvu za maturu, kao i njegove brojne anegdote koje su ostale “legendarne”.
Najviše je volio svoju obitelj kojoj je bio duboko posvećen, kao i uspomenu na prerano izgubljene članove obitelji. O njima je uvijek govorio s toplinom. Vjerujem da je u sebi nosio i ljubav prema jednostavnim, tihim trenucima, oblacima i putovanjima.
Ostat će zapamćen kao izniman profesor, kolega i prijatelj. Neizmjerno će nam nedostajati.
Requiescat in pace.
