Zaljubljeni u čitanje – Intervju povodom Valentinova s ravnateljicom Jadrankom Tukšom

Razgovarale: Lana Novak-Rakek, 1. b i Maja Novosel, 2. f

Možete li nam potvrditi tezu da čovjek može biti zaljubljen u čitanje, zaljubljen u knjige?

Teza da se čovjek može zaljubiti u čitanje apsolutno je točna, a ja sam živući primjer. Zaljubila sam se u čitanje još dok nisam znala čitati. U mojoj kući svi su čitali. Sjećam se nedjeljnih popodneva kada bih promatrala tatu koji je sjedio za stolom i čitao tadašnji Vjesnik. To su bile novine velikog formata i zauzele bi pola kuhinjskog stola. Njegova usredotočenost bila mi je fascinantna pa bih i ja sjela nasuprot njemu i uzela u ruke bilo koju knjigu i pravila se da čitam. Pritom bih držala knjigu naopako jer nisam znala čitati, no bila sam sama sebi jako važna. Svaku večer roditelji ili teta čitali bi mi bajke. Sve sam ih znala napamet i nisu me mogli prevariti ako bi koji redak preskočili. Obožavala sam slušati kada bi mi čitali. Usput bih gledala sličice i poslije smišljala u glavi stotine novih radnji s likovima iz bajki. Crtala sam sama svoje verzije Pepeljuge, Snjeguljice, Trnoružice. Najdraži su mi bili Tri praščića. Ljubav koja je tada nastala između mene i knjiga nikada nije prestala. Mislim da je to, osim majčinske ljubavi, na ovom svijetu jedina ljubav koja je vječna. Ne mogu zamisliti svoj život bez knjiga i čitanja.

Imate li najdražu knjigu?

Ne mogu reći koja mi je knjiga najdraža. Čitateljski sam svežder. Volim sve žanrove knjiga, volim i stariju književnost i suvremenu, domaće i strane autore, ono što bismo nazvali klasicima i fantastiku…. sve, baš sve. Jedini kriterij mi je da me knjiga svojom pričom, likovima, tematikom na neki način „dotakne“, da u njoj pronađem dio sebe, svoje misli, osjećaje, probleme koji me muče i da pritom sve to bude izneseno rečenicom koja će odzvoniti u meni skladom poput glazbe. Ne mora to biti složena pjesnička rečenica, već možda običan subjekt i predikat, ali napisana u određenom kontekstu i baš u toj kombinaciji riječi, može mi izazvati suze u očima. Posebno mi je važna zadnja rečenica. Ona uistinu daje pečat cjelokupnom djelu.

Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali i koji su Vam likovi iz nje ostali u sjećanju?

Prva knjiga koju sam pročitala bila je Pipi Duga Čarapa. Ne sjećam se puno toga osim lika šašave djevojčice neobične odjeće koja živi sama  okružena životinjama i doživljava sjajne pustolovine. Znam da mi je knjiga bila smiješna i zabavna. Poslije sam pročitala sve dječje klasike: Vlak u snijegu, Družbu Pere Kvržice, Heidi, Zvižduk s Bukovca, sve Kušanove romane. Paralelno s tim „tamanila“ sam stripove. U školi smo se redovito mijenjali za stripove i to je bila prava radost.

U kojem liku najviše vidite sebe?

Sebe pronalazim u mnoštvu likova o kojima redovito čitam. Ako ne pronađem baš ništa, onda mi taj lik nije drag, a malo je takvih. Naravno, kako čovjek odrasta, tj. stari, drugačije gledaš na mnoge likove koje si prije prezirao i bili su ti užasni. Razlog tome je da te život nauči kako svijet nije crno-bijel i kako ni ljudi nisu samo dobri i samo zli, najčešće smo svi sivi. Kada sam bila srednjoškolka ljutila sam se na Anu Karenjinu što je ostavila obitelj i sina jer sam je gledala iz perspektive djeteta kojoj je majka bila presudna. Danas je gledam kao žena i sve mi je puno jasnije, a ona mi je jedna od najdražih likova.

No ako se već moram odlučiti, nekako mi je srcu najbliža Jane Eyre iz istoimenog romana Charlote Brontë - pametna, hrabra, spremna suočiti se s cijelim svijetom i moralno duboko nepokolebljiva, a istovremeno dobra, puna razumijevanja, strastvena, nepokolebljive ljubavi. Gotovo je idealna, savršena. Voljela bih da osobno uvijek mogu biti takva.

Postoji li knjiga kojoj se stalno vraćate?

Ima puno knjiga kojima se redovito vraćam. Omiljenoj poeziji, svakako. Volim Gundulića, Šenou, Matoša, Cesarića, Parun, Ujevića, Puškina, Nerudu… Nedavno sam ponovno pročitala sve romane M. J. Zagorke jer sam ih čitala davno. Djela Halila Gibrana čitam na otvaranje jer su to riječi o kojima se može razmišljati i meditirati cijeli dan. Krležu često čitam ponovo. Mislim da klasike treba pročitati nekoliko puta u životu jer kao što sam već i rekla, s godinama se otvaraju nove perspektive za drugačiji, puniji uvid u mudrost takvih djela. Zato klasici i opravdavaju svoje ime, njihova tematika i problemi o kojima govore prelaze granice vremena.

Što biste preporučili mladima koji govore da ne vole čitati?

Kada mi mladi ili stari kažu da ne vole čitati, obično im kažem da je to zato jer još za sebe nisu pronašli pravu knjigu. Možda je to već otrcana šala, ali mislim da je istinita. Samo čovjek bez trunke mašte i znatiželje ne želi otkriti neki novi svijet, upoznati nove junake i njihove pustolovine. Ja uvijek moram znati što se dalje dogodilo  i zato čitam i čitam i čitam. Barem danas ima mnoštvo pustolovnih, fantastičnih knjiga s izuzetno napetim, beskrajno zanimljivim događanjima koje i ja osobno „gutam“ jer su me upravo moji učenici zainteresirali za takve svjetove. Stoga, počnite s takvim knjigama. Ne mora svatko odmah pročitati Shakespeareova sabrana djela. Vremenom, otkrit ćete da i Shakespeare ima i te kakvih čari, a o pustolovinama da ne govorimo.

Mislite li da su lektire dobar način za poticanje mladih na čitanje?

Naslovi koje mladi čitaju za lektiru nisu uvijek najsretnije izabrani, barem ne za poticanje čitanja. Za najvrjednija djela svjetske književnosti treba imati određenu zrelost i znanje da bismo ih mogli razumjeti, a osobito kritički promišljati. Trebalo bi krenuti od stjecanja navike i ljubavi prema čitanju. To prije svega, kreće od kuće, iz djetinjstva, iz osnovne škole. Kada dijete shvati da su knjige zabavne i razvije naviku čitanja, treba se krenuti s usmjeravanjem njegova čitateljskog ukusa prema kvalitetnim djelima. Važno je da djeca i mladi shvate da dobra književnost može biti i zabavna. Hoće li mladi prihvatiti i pročitati lektiru uvelike ovisi o nastavniku i tome koliko im on uspije približiti zadano djelo i ukazati im da su određeni problemi sveljudski i svevremenski i da su zato lektirna djela i istaknuta kao  vrijedna učenja. Tako se npr., i danas,  neka Lucija Stipančić bori za ravnopravnost i pravo da se čuje i njen glas i poštuje njena ženska osobnost. I danas se borimo s Jurjem Stipančićem koji se srami i svoje domovine i svoga jezika pa se služi više engleskim nego hrvatskim, a sve strano mu je bolje i ljepše i vrjednije.

Mislite li da knjiga može mladima oblikovati život?

Knjige koje čitamo imaju veliku moć. One su hrana za dušu. Jako pazimo na to što jedemo i što unosimo u svoje tijelo. Tako bismo trebali paziti i čime hranimo dušu. Neće nas jedna loša knjiga pokvariti niti jedna dobra oplemeniti, no ako se trujemo iz dana u dan lošom literaturom, to će definitivno izmijeniti naš pogled na svijet. Osjetila nam otupe i moralne granice se spuštaju, postajemo neosjetljivi na prljavo, pokvareno, zlo i prosto. To se, nažalost, vidi i u današnjem društvu koje gleda užasne serije, filmove, tv programe, TikTok sadržaje. Jezik nam je psovački, ljudi su sve nasilniji, postajemo indiferentni prema zlu. A to je strašno. Stoga, hranimo svoju dušu plemenitim sadržajima i bit ćemo plemenitiji ljudi.

Što mislite koliko učenici naše gimnazije čitaju? Je li to dovoljno ili /i očekivano?

Današnji mladi ne čitaju dovoljno, no to nije ni čudo jer ni odrasli nisu neki čitači. Današnje doba je doba vizualnih sadržaja, što knjigu baca u drugi plan. Svi bi danas htjeli brzu zabavu, bez pretjeranog intelektualnog angažmana i svi obavljaju više radnji istovremeno. S knjigom to nije moguće. Ona zahtijeva smirenost duha, uma i tijela, koncentraciju i maštu. U doba kada su svi nervozni i s koncentracijom od 4 sekunde (toliko navodno traje koncentracija današnje djece i mladeži), nije ni čudo da se malo čita. Ipak, moja iskustva s našim učenicima su dobra. U XVI. gimnaziji još se uvijek čita i puno učenika čita s užitkom.

Smatrate li da knjiga može biti opasna? Smiju li se knjige zabraniti?

Osobno nisam za cenzure. Kad god se nešto zabranjuje, tek onda se upravo to radi, čita, govori. Živimo u demokraciji i s medijima u kojima je sve dostupno pa cenzure i nemaju smisla. Ipak, mislim da škola, nastavnici i knjižničari jesu oni koji djecu trebaju upućivati na lijepe i plemenite stvari i da im treba objasniti zbog čega neka knjiga ne zaslužuje da je se uzme u ruke.

Koja Vam je knjiga bila najzahtjevnija za pročitati?

Ako govorimo o lijepoj književnosti, ništa mi nije zahtjevno pročitati, no ako govorimo o esejističkim djelima, onda je jasno da se mora uložiti trud za razumijevanje i svladavanje sadržaja. Takve knjige zahtijevaju duboku koncentraciju, promišljanje i čitanje s olovkom u ruci.

Kakvu Vam korist pružaju knjige?

Knjige su za mene neiscrpan izvor radosti, zabave, užitka i opuštanja. Preko knjiga se upoznaju novi svjetovi koje nikada nisi vidio, prelaziš granice vremena vraćajući se u prošlost ili odlazeći u budućnost, ulaziš i u fantastične svjetove, izmišljene civilizacije i preko likova činiš stvari koje ne možeš uživo. Čitanjem se šire horizonti, stječe se mudrost, obogaćuje jezik, rađa se razumijevanje i tolerancija. Čitanje nas jednostavno čini boljim ljudima.

Jeste li ikada zaplakali tijekom čitanja knjige? Koje?

Knjige me znaju često rasplakati, osobito kraj. Inače smatram da je način na koji neka knjiga završava najvažniji. Kraj može potpuno upropastiti knjigu, ali i obrnuto. Volim kada me kraj dovodi do katarze i daje mi osjećaj pravednosti. Ne mora nužno biti sretan jer ni u životu nije uvijek sve sretno. Knjige na koje redovito plačem, iako sam ih više puta čitala, su „Sjena vjetra“ C. R. Zafona (jedna od meni najdražih knjiga) i „Gospodar plime“, predivna romansa Pata Conroya.

Čitate li isključivo tiskane knjige ili čitate i elektroničke varijante?

Elektroničke knjige nikada ne čitam. Ježim se i od same pomisli. Čitanje papirnatih knjiga za mene je ritual i sinestezija - volim miris knjiga, šuškanje dok okrećem stranice, dodir papira. Osim toga, volim čitati u miru, na svom kauču ili fotelji što podrazumijeva mirnoću moga doma i slobodno vrijeme. Čista uživancija.

Kako birate što ćete sljedeće čitati?

Kod biranja knjiga poprilično sam prizemna. Odem u knjižnicu, pogledam naslovnicu (izgled naslovnice je važan), pročitam kratki sadržaj na zadnjoj strani i onda odlučim hoću li je uzeti ili ne. Volim mijenjati žanrove. Ako sam upravo pročitala povijesni roman, onda ću uzeti krimić ili pustolovni, ili dramu… Rado čitam i po preporukama.

Postoji li knjiga koja Vam je promijenila pogled na život?

Svaka knjiga vas na neki način promijeni jer vas obogati još jednom pričom, još jednom životnom sudbinom. No knjiga koja me vodi iz dana u dan i koju uvijek ispočetka čitam i o tekstovima promišljam je Biblija.

Što biste preporučili našim učenicima kako biste im potaknuli volju i ljubav za knjigu i čitanje?

Učenicima, ali i svim ljudima poručila bih da čitaju što je moguće više. Netko mudar jednom je rekao da onaj koji čita proživi tisuću života, a onaj koji ne čita, samo jedan. Ja ih pozivam da otkrivaju neprekidno nove živote, nove svjetove, nove junake. Čitanje nam proširuje maštu, jača koncentraciju, obogaćuje rječnik, a o širini znanja i mudrosti da ne govorimo. Odmah se vidi koji čovjek je čitač, a koji ne. Čitač neće psovati jer će to znati reći ljepše i elokventnije, bit će ispunjen razumijevanjem, bit će strpljiv, smiren i otvoren prema novim spoznajama. Samo takvi ljudi mogu mijenjati ovaj svijet nabolje.

*izvor fotografije: https://pixabay.com/illustrations/woman-book-cup-hot-cocoa-flat-lay-7691013/