Pariz ili ne biti

Kiša pada satima i ulice su vlažne. Zimsko je jutro i vani je još uvijek mračno, ali ulična rasvjeta toplo obasjava cestu kojom idem. Žurim se prema školskom autobusu ne znajući hoću li u njega ući. Danas je dan kada škola koju pohađam kreće na izlet u Pariz.

Oduvijek sam maštala o odlasku, no kada se prilika doista ukazala, nadjačao ju je strah koji ne mogu objasniti. Nemam objašnjenje ili razlog zašto. Jednostavno osjećam da me nešto zaustavlja. Neki osjećaj koji ne razumijem. Želim vidjeti Francusku, no pomisao na putovanje tjera me da odjurim kući i zaboravim na sve ovo.

Ipak, neću to učiniti. Barem ne odmah.

U razmišljanju, našla sam se ispred velikog, crnog autobusa. Svi moji prijatelji već su bili unutra, smiješe se uzbuđeno. Vidim im na licima koliko željno iščekuju polazak. Oni to mogu, pa zašto ne bih i ja?

Ulazim. Nakon duge vožnje u veselju i druženju, našli smo se u francuskoj prijestolnici, ispunjenoj svjetlima, arhitekturom i kroasanima. Fotografirali smo se kod svih znamenitosti, kušali francuske delikatese te istraživali grad. Vratila sam se u Zagreb sretna i puna novih uspomena.

U svojoj glavi, naravno.

Još uvijek sam stajala na hladnoći ispred autobusa. Moja mašta me ohrabrila pa sam ušetala u vozilo.

Ipak, možda nisam trebala biti tako hrabra.

Kad smo stigli, kiša je padala kao da nikad neće stati. Još je gore postalo kada sam spoznala da sam stigla u Pariz, a moj mali kofer nije. Zapela sam u nepoznatoj državi bez džeparca, četkice za zube i odjeće koju sam spakirala.

Postala sam toliko uznemirena da sam tu katastrofu prestala zamišljati i ponovno sam pogledala u autobus ispred sebe.

Što mi je sada činiti?

Odlučila sam da putovanje nije vrijedno silnog stresa pa sam žurno otišla kući. I s fotelje u sobi razmišljala o propuštenom. O jadnom, kukavičkom potezu za koji sam se odlučila. Pregledavala sam brojne objave prijatelja na Instagramu, a svaka me podsjećala na trenutke koje propuštam dok sama sjedim u svojoj sobi i sažalijevam se.

To je to. Sada sam odlučila. Idem u Pariz, ući ću u taj autobus i riskirati bez obzira na to što se dogodilo.

Napokon sam zakoračila prema vozilu koje je prije koju minutu stajalo parkirano ispred mene. Krenula sam, ali autobus je već otišao, a ja sam bila toliko prezauzeta razmišljanjem da nisam ni primijetila kako sama stojim na kiši gledajući u prazno.

Eva Čerkić

*Rad je prijavljen na smotru LiDraNo u kategoriji novinarskog stvaralaštva pod mentorstvom prof. Ane Bedek.

*izvor naslovne fotografije: Pixabay.com