Pobratimstvo lica u sveMIRu

Jesam li ja jedina koja primijeti kad netko nosi nešto isto kao ja? Istu majicu, istu torbu, ili kad ja i prijateljica, bez dogovora, dođemo u istim stvarima? Ponekad se zapitam je li to slučajnost ili neka poruka.

Nešto slično dogodilo mi se jučer.

Bila sam u tramvaju, na putu do škole, i čitala knjigu. Bila sam pri kraju, onaj dio kad već znaš da će te završetak promijeniti, ali još ne znaš kako. Nasuprot mene sjedio je on. Slušalice u ušima, pogled u mobitel — ništa posebno. Nisam ga ni primijetila dok nije podigao pogled i rekao da čita istu knjigu.

Nasmijala sam se. “Ozbiljno?”

Klimnuo je glavom i pitao dokle sam došla.

“Zadnje poglavlje,” rekla sam.

“Ja sam tek na pola,” odgovorio je.

I onda je počeo govoriti. Ali u krivom smjeru. Potpuno krivom.

“Kako možeš to tako shvatiti? To nije poanta.”

“Samo zato što si ti došla do kraja ne znači da si u pravu.”

Trebala sam izaći na svojoj stanici. Nisam. Promašila sam i sljedeću. I onu iza nje.

Cijelim putem do škole, kroz sate, pa i kasnije, razmišljala sam samo o tom razgovoru. O tome kako je moguće da dvoje ljudi čita iste riječi, a vidi potpuno različite svjetove.

Sutradan smo se opet sreli. Isto mjesto, isti tramvaj, ista knjiga — samo što sam je ja već završila. On još nije. I to me ljutilo više nego što je trebalo.

Razmijenili smo brojeve. Počeli smo se dopisivati. Noći su se pretvarale u rasprave. Dani u iščekivanje odgovora. Prošli su tjedni, pa mjeseci. I dalje smo se nalazili, i dalje pričali. On je završio knjigu, ali nije promijenio mišljenje — možda iz tvrdoglavosti, možda iz uvjerenja.

Negdje usput sam to počela zvati pobratimstvom lica u svemiru. Ne zato što smo bili isti, nego zato što smo se stalno vraćali istom mjestu — istoj priči, istim rečenicama, istom neslaganju.

Jednom smo sjedili vani dok mi je opet objašnjavao istu stvar koju mi je rekao prije nekoliko minuta — samo sada šire, sigurnije, s malo višim tonom, kao da će me uvjeriti ako doda još koju riječ. Znala sam već unaprijed što ću mu odgovoriti, istu stvar koju sam rekla prije, i koju ću, vjerojatno, ponoviti opet.

Gledala sam ga, ali sam ga prestala slušati.

Jer sam pogledala preko njegova ramena.

Dijete je držalo majku za ruku. Imalo je školsku torbu. Ljudi su prolazili. Netko se smijao. Netko žurio.

Svijet je bio uobičajen. Onakav kakav ga poznajem.

I shvatila sam nešto jednostavno:

mi se možemo satima raspravljati i ne slagati oko istih rečenica iz iste knjige – ali zbog naših rasprava nitko neće stradati.

K. B.

*Rad je nastao za potrebe literarnog natječaja Pobratimstvo lica u sveMIRu u sklopu manifestacije Noć knjige, pod mentorstvom Ane Bedek, prof.

*izvor naslovne fotografije: nocknjige.hr